Postoji mesto koje se ne vidi,
ali se pamti telom.
Tamo gde dah zastane
i misao se povuče iz reči.
Tu vreme ne teče, ono sluša.
Fragmenti onoga što si bila stoje mirno,
čekaju da ih pogledaš
bez potrebe da ih nosiš dalje.
Nisi ovde da razumeš.
Ovde si da se setiš kako izgleda kada ništa ne držiš,
a sve ti pripada.
Vrata se ne otvaraju rukom.
Otvaraju se kada prestaneš da stojiš ispred njih.
I tada shvatiš, nikada nisi tražila izlaz,
već povratak u prostor gde si celina,
bez ijednog objašnjenja.