Postoji mesto u tebi koje ne govori.
Ne objašnjava.
Ne uverava.
Ne dokazuje.
To je prostor u kojem i svetlost šapuće.
Hram koji se ne nalazi negde daleko,
već u tišini između dva daha,
u trenutku kada sve spolja utihne
i ostaneš sama sa onim što jesi.
U tom hramu ništa se ne traži od tebe.
Ni da budeš jaka.
Ni da budeš mirna.
Ni da budeš spremna.
Tamo je dozvoljeno da jednostavno budeš.
Tišina u tom prostoru nije prazna.
Ona je živa.
Ona te obavija kao veo
i vraća te u tvoju prirodnu frekvenciju.
U hramu tihe svetlosti ne ulazi se rečima,
već prisustvom.
Ne učenjem, već otpuštanjem.
Ne naporom, već predajom.
Tu shvataš da svetlost ne mora da bude glasna.
Da ne mora da bude blistava,
ni velika, ni dramatična.
Ponekad je samo treperavi trag na ivici tvoje svesti,
tek toliko snažan, da te podseti da nisi izgubljena.
Da nisi slomljena.
Da si u procesu povratka.
Hram tihe svetlosti je mesto gde se srce poravnava
sa onim što duša već zna.
Mesto gde prestaješ da juriš odgovore
i počinješ da ih osluškuješ.
Mesto gde svetlost više nije cilj,
već prirodno stanje tvog bića.
Kada uđeš u ovaj hram,
ne pronalaziš svetlost.
Ti se sećaš da si je oduvek nosila u sebi.